Praizvedba opere Dioklecijan Ive Tijardovića

Bilo je mnogo prijepora oko 71. Splitskog ljeta: Festivalsko vijeće nije prihvatilo program intendanta Vicka Bilandžića smatrajući ga nedostojnim statusa nacionalnog festivala, a onda je prvi put u povijesti njegova otvaranja otpao radiotelevizijski prijenos. No, unatoč svemu, dogodilo se nešto po čemu ćemo pamtiti otvaranje Ljeta koje se nakon prošlogodišnjeg pomaka zbog Ultre, sada vratilo na svoj tradicionalni Dan pada Bastilje, 14. srpnja. Riječ je o praizvedbi opere Dioklecijan Ive Tijardovića u čast njegove 130. obljetnice rođenja, opernom prikazu života, uspona i pada jedinog dalmatinskog rimskog cara i prvog koji je svojom voljom odustao od vlasti nakon 20 godina vladavine – Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana. Premda se i tu prijepori vode oko pojma praizvedbe, jer je djelo u skraćenom obliku praizvedeno još 2013. u kazalištu u studentskoj produkciji u režiji Gorana Golovka.

Prvi put u povijesti opernih izvedbi na Peristilu, taj carski trg „glumi“ samoga sebe / Snimio Zvonimir Barišin / PIXSELL

Dvanaest godina kasnije profesionalni je ansambl HNK u Splitu preuzeo na sebe odgovornost predstavljanja djela u većem obimu široj publici (uz premijeru slijede i dvije reprize), što ispunjava značenje termina praizvedbe. Navodno je Dioklecijana Tijardović smatrao svojim kapitalnim djelom i uzaludno pokušavao za života dogovoriti njegovo postavljanje na scenu. Bio bi zadovoljan da je vidio ovu produkciju koja ispunjava njegovu zamisao, kao i sve potankosti libreta Branka Radice. Tijardović bi bio zadovoljan, ali ne i publika, jer to nije Tijardović kakva poznajemo iz njegovih popularnih opereta – zvrckast, duhovit, pun zaraznih melodija i ritmova. To je Tijardović koji se pretkraj života želio pokloniti caru u čijoj je palači proveo većinu života (kuća uz sam južni zid urušila se nakon Drugog svjetskog rata, ali tada je ionako živio u Zagrebu, gdje je i napisao Dioklecijana) te posvetiti mu ozbiljnu, povijesnu grand operu u stilu francuskih romantičara i njemačke reforme Richarda Wagnera.

Operni prikaz života, uspona i pada jedinog dalmatinskog rimskog cara / Snimio Milan Šabić

Za libretista odabire najvećeg poznavatelja Dioklecijanova života i autora niza dramskih tekstova. No, libreto koji mu je podario taj sin i otac skladatelja (otac Branka Radice bio je Josip Hatze, a sin Ruben Radica) nažalost nije prikladan za operno oblikovanje, nema dovoljnu mekoću i poetiku, „tvrd“ je i često banalan (rečenice poput „Hvala na suradnji!“ i „Zašto si mi dovela sina?“ više bi odgovarale nekoj sapunici!), a i ima ga previše. Tijardović rijetko nalazi prostora za kantilenu (iznimka je ljubavni par Antonija i Valerije) i većinom se frenetično kreće u recitativima s malo pjeva i puno skokova, što vokalne dionice čini iznimno teškima. Da se izvodi integralno, opera bi trajala dulje od četiri i pol sata, uz nevjerojatnih 25 solista, što je napor koji nijedna operna kuća u Hrvatskoj ne može podnijeti. Zato se maestro Hari Zlodre odlučio za kraćenje i smanjenje likova na pola, dakle, ni ova praizvedba nije praizvedba cjelovite partiture koja se tek treba dogoditi. Kako to često biva, ako se nešto dugo ne izvodi, postoji razlog za to, a u ovom bismo slučaju to mogli opisati kao „puno muke nizašto“; zahtjevna partitura u konačnici ne daje pozitivan efekt, što je jamačno prepoznao i svaki dirigent kojemu bi Tijardović pristupio. S te strane vrijedi pohvaliti napor vodstva kuće da se ovogodišnje Splitsko ljeto u Tijardovićevoj godini prihvati tog nezahvalnog zadatka, da svijetu predstavi djelo u čijoj je srži priča o začecima Splita i životu njegova osnivača, progonitelja i krvnika njegova zaštitnika, kršćanina sv. Duje.

Historiografski, Radica je precizan, a njegovu ljubav prema povijesti dijeli i redatelj Ivan Leo Lemo koji libreto upotpunjuje dodatnim informacijama i komentarima u projekciji na prozirnom zastoru između opernih slika, ali i interpolira vlastiti tekst posljednjeg Jupiterova vrača koji, u završnom prizoru koji se održava na Peristilu, uz klavirsku pratnju tumači zagrebački nacionalni prvak Siniša Popović. U tom je svjetlu lijepo zaroniti u antički svijet Rimskoga Carstva uz izvornicima vjerne kostime Amne Kunovac Zekić i scenografiju Vesne Režić s inspiracijama od Stonehengea do splitskog Meštrovićeva Kašteleta, ali i samih peristilskih stupova uz koje se cijela predstava seli u posljednjem, devetom prizoru. Taj trenutak prolaska cijele publike i svih izvođača, kojih je više od 300, u tihoj povorci gradom od zgrade HNK preko Marmontove, kroz Zlatna vrata do Peristila, u autentični ambijent palače, najuspjeliji je trenutak predstave. Prvi put u povijesti opernih izvedbi na Peristilu, taj carski trg „glumi“ samoga sebe u trenutku rušenja starog i stvaranja novog svijeta, religije i poretka, ono što kamen između katedrale sv. Dujma i Jupiterova hrama svjedoči svakom posjetitelju do danas, pred palačom u koju Dioklecijan dolazi sam, razočaran, depresivan i u konačnici si oduzima život.